MOLITVA PRED SVETOHRANIŠTEM U BADERNI

Moj Bože, tu sam. Bojim se. Možda više za druge nego za sebe. Isuse, ohrabri me. Prosvijetli me. Došli su po mene da idem k ranjenom partizanu u šumu. I on, hvala Ti i dika budi, i on se želi pomiriti s Tobom prije nego umre. Svi su oni – i partizani i Njemci i Talijani pred situacijom smrti samo ljudi potrebni pomirenja s Onim kome idu i s onima od kojih se dijele. Ali kad sam duhovno pomogao Nijemce ili fašiste prijetili su mi partizani, a ako me sad uhvate Nijemci i shvate da idem partizanu, nema mi spasa. Ah, nije mi lako, ali sam spreman dati svoj život, ako Ti to hoćeš, ako je to Tvoja volja – moj Bože! Ali strah me je za druge, strah me je za ovo moje stado malo, ove moje sirote župljane. Ti znaš kako se Nijemci osvećuju, kako je strašna njihova odmazda, kako su kadri postrijeljati sve mještane, popaliti cijelo mjesto. Ako me uhvate što ću reći. Ne smijem lagati, ali kako da zaštitim svoje – zapravo Tvoje stado, koje si mi povjerio?! Uzdam se Isuse u onu tvoju riječ: „Kad vas budu vodili na izručenje, ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti (Mk 13,11).“ Ja sam Gospodine Bože Tvoj svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu. A oni se međusobno mrze. Ali ne svi. Neki su pravi vjernici, slušaju Tvoj glas, ali moraju tu biti. Bože moj, u Tvoje ruke predajem sve: i moj život, i moju pastvu…

Vodi me Ti! Vodi nas Ti! I neka se vrši volja Tvoja. A moja osveta za ovaj strah i moguće zlostavljanje i moguću smrt i Nijemcu i Talijanu i Hrvatu biti će oprost. Tako neka bude. 

Amen. Idem!

(Blaž Bošnjaković)

 


 

(ZAMIŠLJENI) INTERVJU S BULEŠIĆEM

Miroslave, možemo li razgovarati? Ti si novo lice na našem nebu mučenika koje mnogi tek trebaju upoznati, možda mi svećenici ponajviše. Radujemo se tvom dolasku u Crkvu hrvatskih mučenika. Ovdje te već čeka mjesto. Progovori nam o sebi. Tvoja je mladost darovana Bogu. Kako si to uspio?

Kad sam pristupao oltaru da primim talar, vi bi danas rekli reverendu, osjećao sam da ću se obući u ruho koje će me obilježiti. Neće me ono promijeniti, al je do mene kako ću ga nositi. Tražio sam misao nadahnute riječi da izrazi što osjećam. Došle su mi riječi psalma: „Ti si Bog moj. U tvojim je rukama moja sudbina“. Oblačeći talar stavio sam svoj život, sve svoje što sam od Boga dobio u ruke svome Stvoritelju i svome Spasitelju. Ne znajući što me čeka znao sam da samo u njemu imam svu sigurnost i sav traženi mir. Ako On ostane moj jedini Bog onda nikako ne mogu izgubiti, ni život, ni mir, niti vječnost jer me On vodi i čeka. A samo mi je to bilo važno.

Postao si svećenik. Služio si prvu svetu misu i dijelio mladomisnički blagoslov. Kako si osmislio svoj početak svećeničkog djelovanja?

U životu svi trebamo jasne stavove, nadahnuća koja ćemo slijediti, misao vodilju za koju ćemo se uvijek moći uhvatiti. Nešto što će usmjeravati naše korake putem dobra. Sveto pismo je nepresušan izvor žive Božje riječi koja nam to stalno nudi. Birajući što će meni biti najvažnije zaustavio sam se u molitvi 'Oče naš'. To nas je Isus učio, tu mora biti ono najvažnije. Moj je izbor pao, valjda voljom Božjom, na riječi: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!». Što bi drugo moje svećeničko služenje moglo bolje oslikati od tih riječi. Svećenik sam postao da širim Kraljevstvo Božje, a to ću uspjeti ako vršim njegovu, a ne svoju volju. Nekako mi se činilo da je u tome sve rečeno. Po tim riječima znam što mi je činiti, ako se oko nečeg dvoumim imam jasan kriterij što treba izbjeći, ono što nije dostojno Kraljevstva Božjeg. A kad zapnem i ne budem imao snage ili ne budem znao kako dalje ili kad se suočim s nedostatnim ljudskim snagama zamolit ću Gospodina da se izvrši njegova sveta volja.

Bio je rat. Događale su se strahote. Prolivena je krv. Zavladala mržnja čak i među kršćanskom braćom raznih naroda. Kako si mogao u toj tami pronaći svjetlo?

Negdje sam čuo da nema tako prokletog vremena i mjesta gdje evanđelje i Kristova ljubav ne bi vrijedile. To me je tješilo i hrabrilo. Što god se oko mene događalo znao sam da trebam biti odraz Njegove poslušnosti i ljubavi koja nije bježala od križa. Njegova nevinost koja je morala trpjeti. Nedužan, a razapet. Isus nije uzalud umro. Njegova smrt i slavno uskrsnuće bili su početak novog stvaranja, stvaranja boljeg svijeta. To nikad nije prestalo. Zato u jednom pismu napisah: „Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće!“ U tome sam pronašao smisao koji mi daje snagu prihvatiti patnje koje su nas snašle.

I tvoj je život, Miroslave, bio u opasnosti. Jesi li se bojao smrti, patnje, muka? Prijetili su ti i branili da vršiš svoju svećeničku službu. Kako si se tome odupirao?

Bojao? Bojao sam se ponekad. Mučila me neizvjesnost. Strahovao sam što će biti i samnom i s mojim narodom. Prolazile su vojske svakojakih zastava, a ja sam tražio na svakom licu crte čovjeka koje je Bog upisao. Bilo je puno jadnika koji su iskreno tražili pomoć Božju, a nisu se uspjeli oduprijeti ratnoj mašineriji koja ih je satirala. Navraćao sam se uvijek iznova na svoje mladomisničko geslo, onaj drugi dio: „Budi volja tvoja!“. Gledao sam smrti u lice s molitvom Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Na koncu konca, ne želim li doći Gospodinu, pa ako je Njegova volja da to bude uskoro, zar bi se tome protivio. U tome je snaga vjere i predanja.

I onda, susreo si se sa svojim krvnicima. Došli su ti presuditi jer nisi slušao njihovu volju, trenutnih gospodara svijeta…

Znao sam da se neće pomiriti s time da smo ipak imali svetu krizmu, a oni su je zabranili. Mladiće i djevojke oboružali smo silom Duha Svetog za iskušenja koja su tek bila pred njima. Zaslijepljenim dušama to se nije svidjelo. Zlo je zaplesalo svoj posljednji nemoćni ples. Mogli su mi uzeti samo onaj prolazni život. Preostalo je samo do kraja pokazati da je žrtva jedina istinska mjera ljubavi. Onoliko voliš koliko si spreman trpjeti. A Bog mi podari tu snagu, oboruža moju ljudsku nemoć i učini je dostojnom prijeći prag Svjetlosti. Moje posljednje riječi toga dana bile su: „Isuse, primi dušu moju!“ Ostaje mi samo reći da zrno mora umrijeti da bi donijelo ploda. Budite plodovi žrtve našeg Spasitelja u stvaranju boljeg svijeta. Put znate…

 

Hvala Miroslave!

(Tomislav Rogić)

 


MOLITVA - IZVOR ŽIVOTA BLAŽENOG MIRE

 

Kada gledamo lik našega blaženog Miroslava, teško je ne zapitati se otkuda njemu tolika vjera, tako velika snaga za žrtvu, tako neizmjerna ljubav prema Bogu koja se pokazivala u konkretnoj ljubavi prema svakome čovjeku s kojim je on došao u dodir? Što je njega pokretalo, što ga je činilo tako jednostavnim, poniznim, skromnim, a opet tako odlučnim u naviještanju Kraljevstva Božjega i branjenju svega onoga što se odnosilo na Boga i život? Kako bi dobili odgovor na to pitanje dovoljno je baciti pogled na njegove zapise, njegova pisma, te na svjedočanstva onih koji su ga poznavali. Preko svega toga  i u svemu tome naići ćemo na molitvu. Vlč. Miroslav je u svakoj prilici molio. On je znao da je molitva zanos srca, pogled upravljen Ocu, kako u radosti, tako i u žalosti, otvoreni i iskreni razgovor sa Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem. On je svoju vjernost, oduševljenost za Boga i ljubav hranio preko molitve. U tome razgovoru s Bogom najviše je otkrivao sebe, dubine svoga srca, ono što je, što ga muči, što želi, jer je znao da sve to najbolje razumije njegov Bog. Onaj koji ga je pomilovao i pozvao, koji ga je učinio svojim svećenikom.

Riječi iz Druge knjige o Makabejcima kao da govore o blaženome Miri „Ovo je ljubitelj svoje braće, koji se mnogo moli za narod.“ (2 Mak 15, 14). On je uistinu riječju i djelom svjedočio svoju ljubav prema rodnoj Istri, vjernom narodu, obitelji, svima onima koji su mu bili povjereni. I za sve njih je žarko molio i prikazivao svoj život. Jer molitva nije samo ona koju izgovaramo usnama ili srcem, “molitva je svako djelo učinjeno Bogu na čast, bilo tjelesno ili duševno“.  Ona je i prikazanje svakoga našega dana, prinos svih poslova koje činimo, da budu Bogu na čast. „Moli zato ona siromašna žena, koja se u svojem siromaštvu muči u radu za svoju obitelj, koju uzdržava i odgaja za Boga; moli onaj ratar na polju kada to Bogu prikazuje; moli onaj bolesnik na svojoj postelji, kada Bogu prikazuje svoje trpljenje. – I najsitnije djelo naše, ako je k Bogu upravljeno, ima vrijednost te postaje molitva. Dakle, treba da je prisutna nakana! – Kada možemo izraziti tu svoju nakanu? Na početku svakog dana. A kako? „Sve što budem danas činio, neka bude Tebi na čast!” (kolovoz 1944.)

 

Intimni odnos s Bogom donio je bogat rod, doveo je bl. Miru do one najveće ljubavi, one koja daje svoj život za svoju braću. I zadnji čin u ovome životu bila mu je molitva za obraćenje grješnika, daje život za one koji njemu život oduzimaju. Time i nas potiče da neprestano upravljamo svoja srca i svoje umove Bogu te nam i danas govori: „Molimo i molimo!” (kolovoz 1944.) 

s. Teodora (Karmel sv. Josipa - Đakovačka Breznica)

 


 

ČOVJEK ISUSOVOG MIRA

 

Mir je čovjeku potreban poput disanja. Kad živi u miru, osjeća da može disati punim plućima. Živjeti punim srcem. Ali, kad mir potraje, često se događa da čovjek više ne zna što će s njim. Kao da mu je život jednostavniji, razgovjetniji kad se treba nekome suprotstavljati. Kao da se lakše snalazi u skučenosti. I lakše mu je živjeti s onima koji su skučeni na njegov način, nego s onima kojima je duša prostrana. Prostrana kao istinski mir. Kao istinska sloboda.

Ljudska je povijest povijest ratovanja. Oružane ratove smjenjuju oni naizgled manje okrutni, s naizgled manje žrtava. Kamo god pogledamo, posvuda su ratovi protiv temeljnih životnih istina i vrijednosti, protiv smisla, protiv ljudskog dostojanstva i dostojanstva obitelji. Posvuda su žrtve: živi a beživotni. Posvuda otužne radosti nadomještaju istinske.

U taj i takav svijet Isus je donio svoj mir, svoju slobodu do koje samo ljubav nalazi svoj put. Uoči svoje muke i smrti, svojim je učenicima rekao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“

Te riječi tiču se Isusovih učenika svakoga vremena. Tiču se i nas danas. I one ne govore o nepostojanom miru uokolo nas, kojega je tako teško izgraditi, tako lako razoriti, a potom još teže obnoviti. Sve teže obnavljati. Ne govore o njemu, nego o miru srca, o miru opredijeljenog srca koje se ne da zbuniti mijenama vremena. O miru srca položenog u Božje ruke. S pouzdanjem.

Onoga tko je prihvatio živjeti Isusov mir, mogu snalaziti mnoge nevolje, ali one mu neće nauditi. Njegov život može koječim biti uzdrman, ali ukorijenjenost u Isusov mir sve nadjačava.

Čovjek Isusovog mira uvijek nalazi načina kako poći ususret životu. Ususret čovjeku. I ondje gdje se čini da sve vrijedno zamire, i ondje gdje se čini da je ljudskost do kraja klonula, čovjek Isusovog mira neće zastati. Neće se dati obeshrabriti.

Čovjek Isusovog mira ne pita odviše. On ne gubi vrijeme na premišljanje. Na oklijevanje. On ima vremena – i snage – samo za ljubav. Za ljubav koja je početak i srce svakog mira. I njegova postojanost.

Tko primi Isusov mir, ne uznemiruje se pretjerano zbog prijetnji koje se sa svih strana obrušavaju na čovjeka. Na svijet ljudskosti. Čovjek nošen Isusovim mirom zna da mu je povjeren samo određen broj dana i koraka. I ne želi ih propustiti. Dok je vremena, on će učiniti što je do njega. I zna: u svakom je vremenu bilo, u svakom će vremenu biti ljudi koje nosi Isusov Mir. Koji nose Isusov mir.

 

Čovjek Isusovog mira zna: Isusov mir nadjačava sve nemire. Sve ratove. Povijest i budućnost – vječnost – Isusovog mira nitko i ništa neće moći zaustaviti.      

(Stjepan Lice)


 

SJEDINJEN S KRISTOM, LJUBIO JE SVOJ NAROD!

 

„Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće.“ (Iz pisma rektoru Zavoda Lombardo u Rimu, 1943.)

Krv mučenika nikada ne ostaje bez ploda. A plod se rađa kada to Gospodar života upiše u korijen iz kojega izrasta. I kada se činilo da je poznat tek u svome kraju, upravo u Godini vjere i Jubileju 1700 godina od slobode kršćanstva, mučenik Miroslav Bulešić zasjao je s križa kao znak i poziv: znak bliskosti s Kristom čija nas je žrtva preobrazila za Život, i poziv na vjernost Bogu, jer on nikada ne razočarava.

Don Miro je vidljiv znak Krista, jer je upio tajnu Njegove žrtve kao svećenik: „Bog mi je dao tu milost da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve Tvoj!“ Iz ove intimne bliskosti s Kristom, dogodila se otajstvena razmjena Božjega sebedarja i don Mirina uzdarja: „Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke više nisu moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino.“ S Kristom živim u rukama moliti da postanemo ono što blagujemo u Euharistiji, znači biti spreman imati Kristovo lice i pred očima svijeta. Taj put zemaljskog koračanja nije lagan, ali je jedini plodonosan. Učenik Kristov mora proći put svojega Učitelja. Kao svećenik don Miro je za života urastao u Krista, i nakon smrti je s Njim postao znak nade i ohrabrenja – i to na našoj, hrvatskoj grudi, za hrvatski narod. Iako mlad, sa svega 27 godina života, prožetost Kristom učinila ga je zrelim za potpuno predanje Bogu i narodu. Nekada suputnik svojih župljana, danas pred licem Božjim zagovornik svoga naroda. Kao svećenika, nosilo ga je potpuno predanje Bogu: „Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda.“

Što li se promijenilo od don Mirinoga vremena? Misli svetih ljudi nadilaze vremena, jer kao u viziji vide i dalje, što čini i za nas danas aktualnima njegove riječi: „Misli moje lete do svih vaših sela i vas vidim kako ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga vašim mrskim klevetama, vašim nepoštivanjem blagdana, vašim nepoštivanjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš.“

Zagrlio je svoje vjernike ljubavlju pastira, a time i svoj hrvatski narod: „Hvala ti, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom... Upoznao sam tvoju dušu, oćutio tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje.“ I upravo u danima kada nam je potreban zagrljaj Neba, Crkva nam ga uzdiže na čast oltara kao onoga koji je Krista srčano naviještao tužnom i trpećem narodu. I danas je narod tužan, i danas mnogi trpe. I danas osjećamo bijedu života, kao i u don Mirino vrijeme. Ali to nije naše konačno stanje: „Bijedan je naš život! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u ovakvim okolnostima – ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se traži žrtva i predanje Bogu i bližnjemu.“ Svojom je krvlju dao temelj. Za njega je nedužna krv temelj društva koje se ponovno rađa u boli. Temelj imamo u križu, bol imamo u bijedi i trpljenju. Još je samo potrebno roditi se i izdići iz zemlje, upravo u smjeru koji križ pokazuje – uspravno, u smjeru Neba i vodoravno, grleći svijet i u ljubavi prema bližnjima slaveći Boga: „Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom. Zbogom!“

 

(Tanja Popec)


 

SJEĆANJE

Blaženog Miroslava Bulešića nosim u svojim uspomenama kao posebice drag lik. Nakon rata mnogo je istarskih župa ostalo bez župnika. Tako i naša župa – Sv. Petar u Šumi. Nedjeljne i blagdanske mise služili su susjedni svećenici. Jedne ljetne nedjelje najavljen je Miroslav Bulešić koji je bio poznat kao neumoran, mlad svećenik. Pred crkvom su ga čekali stariji muškarci, žene su već bile u crkvi i molile krunicu. I mi djeca bili smo u crkvi, pred oltarom. Mladi je svećenik stigao biciklom iz Tinjana, preko duboke Drage i malo je kasnio. Kad je došao u svima prisutnima zavladala je radost. Nakon propovijedi slijedilo je prikazanje. Za milostinju smo davali tzv. jugolire; nije ih bilo mnogo, a nisu ni mnogo vrijedile, jer se ništa nije moglo kupiti. Mi smo djeca tada dok se pobirala milostinja bili najnemirniji. I ja među njima. U klupi pred oltarom, po običaju, među odličnim starcima, sjedio je moj djed, koji je uvijek nosio sa sobom štap, palicu. Da bi nas malo primirio, posebice mene, štapom me je dohvatio i učočkao po glavi! Nije bilo toliko bolno koliko ponižavajuće. Smirio sam se, osramoćen i ponižen.

Nakon mise s oltara se prema puku okrenuo velečasni Miroslav Bulešić. Ispričao se što je kasnio: morao je ispovijedati prije nego je došao k nama. Zahvalio se svima koji su u tako velikom broju došli na misu. Kod nas je malo bilo onih koji nisu dolazili na nedjeljnu misu. Zahvalio se pjevačima koji su svojim pjevanjem uzveličali misno slavlje. Na koncu: zahvalio se djeci kojima je bio ispunjen prostor pred oltarom. Rekao je da smo bili mirni, da smo bili dobri kao anđeli. Svi su bili pohvaljeni, samo ja nisam znao da li pripadam pohvaljenima! Ta – bio sam kažnjen, javno.

Razmišljajući kasnije mnogo puta na tu nedjelju, zaključio sam nešto u svoju korist. Moj me djed „učočkao“ za vrijeme prikazanja, kad je don Miro mogao promatrati što se među nama događa, dok je prao ruke, okrenut nama djeci na desnoj strani oltara. Zahvalom vjernom puku, pjevačima i djeci na lijepom sudjelovanju na misi oprostio se s nama. I ja sam, nemirni dječarac, pripadao toj pohvaljenoj skupini vjernika. Zapamtio sam to i zahvalan sam mu ostao do danas. Možda je i moje neprimjereno ponašanje potaklo njega da nas sve ukupno pohvali. Zapamtio sam to, a njegova smrt dvadesetak dana kasnije, u Lanišću, na blagdan sv. Bartola, apostola kome su pogani ogulili kožu prije nego su ga pogubili, osvjedočila me da radnici u vinogradu Božjem, mučenici i sveci cijeloga života svoju kožu nose na štapu, ne skrivajući ništa ni pred Bogom ni pred ljudima.

(Josip Bratulić) 

 


 

SLAVA MIRU MIROSLAVA

U Evanđeoskoj besjedi na gori kao sedmo blaženstvo navijesti Isus svojim učenicima ovo.
Blago mirotvorcima:
Oni će se sinovima Božjim zvati! 
Isto tako, u završnoj besjedi na posljednjoj večeri, reče im:
Mir vam ostavljam,
Mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Taj mir Božji koji ostavi svojim učenicima, dade Gospodin i Učitelj kao predragocjenu baštinu cijelome čovječanstvu, a osobito bezbrojnim mučenicima koji položiše svoje živote s Njegovim imenom u srcu i na usnama. Od prvomučenika Stjepana do nekoga anonimnog kršćanina sad, negdje u svijetu, prolivene su hekatombe nevine krvi koja se pridružena krvi Jaganjčevoj slijeva u nepregledni ocean pomirenja, oprosta i otkupljenja.
Kad svome novorođencu nadjenuše ime Miroslav, roditelji možda nisu ni slutili koliko će ono simbolično odrediti njegov život. Nisu mogli zamijetiti – jer je čovjeku osim u iznimnim prilikama uskraćeno – anđela koji je nad kolijevkom uznosito pjevao SLAVA MIRU MIROSLAVA. Doista, to je dijete Božjom providnošću još u utrobi majčinoj označeno biti još jednim prinosnikom krvne žrtve u ime Isusovo, u slavu Bogu na visini i za mir ljudima miljenicima Njegovim. Bit će tako da je mali Miroslav pročitavši kao posve malen prve riječi iz Dobrilina molitvenika za hrvatski puk u Istri, Oče, budi volja tvoja!, već tad svjesno postao Isusovim učenikom. Toga časa odluči bezuvjetno izvršavati volju Očevu i biti Učiteljevim sljedbenikom do smrti. O, blaženi trenutci božanskog prosvjetljenja u kojima se ne samo prihvaća nego štoviše hrabro i radosno priželjkuje mučeništvo! O, blažena vječita ponavljanja dragovoljne žrtve pojedinca za spas čovječanstva i mir svijeta! Svoj je život kao svećenik Kristov Miroslav Bulešić potpuno posvetio molitvi za brata čovjeka i za mir, a ujedno i djelatnoj akciji za te ideale sve do krajnje žrtve. Posljednje mu riječi: Isuse, primi dušu moju!
O, blaženi Miroslave, svi Hrvati tebe slave!
Budi s nama, navijek. Amen!

(Darko Gašparović)

 


  

MIROSLAV BULEŠIĆ: IZAZOV I INSPIRACIJA

Lako je izvikivati parole ili zapisivati lijepe rečenice i misli, ali kada netko potpuno predanje i potpuni oprost i živi, tada je to snažni glas koji više nije samo zapisano slovo na papiru nego svjedočanstvo uklesano u vječnost, upisano prolivenom krvlju onoga koji svoj život daruje za istinu i za druge.

Pulska Arena će 28. rujna 2013. godine svjedočiti jednom od najuzvišenijih trenutaka svoje povijesti. Pulska Arena koja je simbol zabave ovoga svijeta, ali i simbol kršćanskih mučeništva, prvi put u svojoj tisućljetnoj povijesti u svojim njedrima bit će svjedok proglašenja blaženim jednog od mučenika novije povijesti.

S netom napunjenih 27 godina života i niti 5 godina svećeništva, Miroslav Bulešić sazrijeva do punine koju čovjek teško dostiže. Postaje mučenikom krizme, novi zaštitnik Istre i svećenika. Iako danas živimo u potpuno drugim i drugačijim vremenima, danas nakon 66 godina, govori nam jednako snažno i postaje uzor za sva vremena: kako živjeti svoje čovještvo, kako živjeti svoje kršćanstvo, kako živjeti svoje svećeništvo.

Povijest Crkve kroz 20 stoljeća pamti tisuće i milijune znanih i neznanih svjedoka vjere, mučenika koji su svojom krvlju posvjedočili ono u što su vjerovali, ono što su ne samo osjećali nego i živjeli bitnim, najbitnijim. Imena mnogih mučenika upisana su samo u dlan Božje ruke, tek manji dio njih uzdignut je na čast oltara. Posljednje stoljeće ostaje iza nas kao stoljeće s najviše mučenika koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri, a oni su ostali ustrajni i tako stali na put pobješnjelim i dehumaniziranim totalitarnim režimima i pojedincima, zadojenim mržnjom i željom zatrti kršćanstvo ili ga učiniti vjerom po svojim mjerilima.

Među zemljama koje su se nakon Drugog svjetskog rata našle u sovjetskoj sferi, Titova Jugoslavija bila je ona u kojoj su komunisti poubijali najveći broj katoličkih svećenika. Obračunavanje je počelo još tijekom partizanskog rata, a vrhunac je dostiglo 1945. godine. Samo u hrvatskim biskupijama izravno su ubijena čak 434 svećenika od njih 2625 koliko ih je bilo u istim biskupijama. U postotku ubijeno je oko 17% hrvatskog klera, a da ne brojimo stotine svećenika koji su trpjeli po zatvorima. Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništarca, 22 brata laika raznih redovničkih zajednica i 30 redovnica.

Kršćani koji su svoju vjeru živjeli u punini oduvijek su bili spremni radije se odreći života nego svoje vjere. Tu hrabrost Crkva uzdiže na čast oltara.

Pismena i usmena svjedočanstva daju naslutiti da je kratki svećenički život Sluge Božjega Miroslava Bulešića bio sav u znaku mučeništva, jer su okolnosti u kojima je on vršio svoju službu bile takve da je vrlo brzo morao postati svjestan da bi vjernost svome svećeništvu mogao platiti i životom; stoga je uvijek nastojao biti spreman na tu mogućnost:

„Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“
(22. ožujka 1944.)


„Moja osveta je oprost!“ (Duhovni testament, 23. travnja 1945.)

Svi se svjedoci slažu da je Miroslav Bulešić bio uzoran svećenik, pun pastoralne revnosti, čovjek molitve i čovjek djelotvorne ljubavi, čovjek koji je imao veliko srce za siromahe i za sve potrebne, čovjek koji se u svojem djelovanju nadahnjivao samo principima vjere, za koju je bio spreman položiti i život. Kao takvog otkriva nam ga i njegov duhovni dnevnik:

„Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.“

Miroslav Bulešić danas svjedoči jer je do kraja živio ono u što je vjerovao. Oni koji su tada smatrali da su pobijedili ubivši ga, zaboravljeni su. Njihova se ideologija podjele i isključivosti pokazala besmislenom. Nije pridonijela ni rastu pojedinaca ni društva. Miroslava i danas slavimo jer vjerujemo kako su vrednote koje je on živio bezvremenske. Od postanka svijeta do vječnosti.

Stranice koje otvarate vode vas kroz njegov život od rođenja u Čabrunićima, preko njegove mučeničke smrti u Lanišću, do njegove beatifikacije u Puli. Neka vas lik svećenika Miroslava Bulešića oduševi onoliko koliko je i nas oduševio dok smo ga upoznavali pripremajući ovu web stranicu. A možda će i više. S (budućim) blaženicima se nikad ne zna!

 (Darko Zgrablić)